Što je zapravo VPN

Godinama sam slušao o VPN-ovima i nisam mario za njih, baš kao i za antiviruse: ne koristim antivirus, ili gotovo nikada. Imam kopije svega na tri mjesta u stvarnom vremenu i jako pazim što preuzimam, na koje poveznice klikćem i koje web-stranice posjećujem. To nije stopostotna sigurnost, ali meni djeluje. Jednog dana vidio sam ponudu za VPN za nešto više od dva eura mjesečno i uzeo ga iz znatiželje. Radi dobro, ali mi je poslužio za malo: na primjer, za isprobavanje usluge koja se tada otvarala samo u Sjedinjenim Državama. Osjećam li se sigurnije? Ne. Ako mi ga ponovno ponude po toj cijeni, možda ga produžim; ako ne, neću. To je samo moje iskustvo, ne dokazuje ništa. Zato sam se zapitao što točno VPN radi. Evo kako sam to shvatio.

Zamisli da ubacuješ pismo u poštanski sandučić s jasno vidljivom adresom primatelja. Poštar vidi kome ga šalješ, iako ga ne može pročitati ako je zatvoreno. Taj poštar je tvoj internetski operater. VPN stavlja tvoje pismo u drugu omotnicu, naslovljenu na posrednika koji je otvara i prosljeđuje dalje. Tvoj uobičajeni poštar više ne vidi pravu adresu. Vidi samo da pišeš tom posredniku.

Onaj tko upravlja mrežom s koje se spajaš – na primjer Wi-Fi-jem u zračnoj luci –, prestaje vidjeti kamo ideš. Ali posrednik sada vidi ono što je prije vidio tvoj operater, a ponekad i više, jer sav tvoj promet prolazi kroz njega. Nadzor ne nestaje: mijenja ruke. Otuda i naziv.

Osim toga, gotovo sve što danas radiš – poput otvaranja pošte ili prijave u banku –, već putuje šifrirano do odredišnog poslužitelja zahvaljujući lokotu u pregledniku. To se događa s VPN-om i bez njega. VPN dodaje zaštitu samo na prvoj dionici, do vlastitog poslužitelja. Odande je put onaj uobičajeni.

Zato postoje stvari koje ti ne može obećati, iako se ponekad tako prodaje. Ako si se prijavio na svoju poštu ili u banku, ta usluga zna da si to ti, s VPN-om ili bez njega. Također ne jamči da nitko ne gleda tvoj promet: mijenja se samo onaj tko gleda. To što tvrtka kaže da «ne vodi zapise» samo je obećanje – baš kao kad velika platforma kaže «vaše su poruke šifrirane, mi ih ne čitamo». Revizija to može potvrditi u određenom trenutku, ali to i dalje ostaje nešto u čije se ispunjenje uzdaš, a ne nešto što je po samom dizajnu nemoguće prekršiti.

A sadržaj razgovora ostaje isti. Ako tvoja aplikacija za razmjenu poruka već šifrira s kraja na kraj, VPN ne dodaje ništa. Ako to ne čini, VPN to također ne rješava: on štiti put poruke, a ne ono što aplikacija ili njezin poslužitelj čine s njom po dolasku.

Ništa od toga ga ne čini beskorisnim. Sakriti kamo se spajaš pred javnim Wi-Fi-jem, pred operaterom koji bi želio prodati tu povijest ili pred državom koja blokira neku uslugu, stvaran je posao i on ga obavlja dobro. Marketing, doduše, obično obećava više nego što taj sloj može pružiti.

Pitanje koje vrijedi postaviti sebi uz VPN ili bilo koju uslugu koja obećava da će te zaštititi ne glasi «je li šifrirano?». Vjerojatno jest, barem na jednoj dionici. Glasi ovako: u koga polažem povjerenje koje sam oduzeo drugome? I što mi preostaje ako se pokaže neopravdanim?

VPN, kad dobro radi svoj posao, mijenja samo to tko je posrednik tvoje veze. Aplikacija poput Solo2, čije poruke ne prolaze ni kroz jedan poslužitelj, potpuno uklanja posrednika iz razgovora. Ne natječu se: rješavaju različite probleme.

Miješati ih vrlo je čest način da se netko smatra zaštićenijim nego što zapravo jest.