Razgovor koji je promijenio sve
Prije nekoliko godina, na forumu programera, netko je pitao poštuju li velike tvrtke za razmjenu poruka zaista privatnost koju obećavaju. Razgovor je počeo poluozbiljno, s komentarima o tome šifriraju li zaista poruke ili ih čitaju iznutra. Sve dok se nije pojavio netko tko je rekao da je radio u velikoj tvrtki za razmjenu poruka čije ime ne bih smio spominjati.
Nakon nekoliko razmjena, netko mu je postavio izravno pitanje. I njegov odgovor je bio iznenađujući: da, koliko je on znao, obveza nečitanja sadržaja poruka poštovala se strogo. Kod koji je on napisao i kod njegovih bliskih kolega nije dirao tekst razgovora.
Ali onda je dodao nešto što nitko nije očekivao: "Ne čitamo sadržaj poruka jer to nije potrebno."
Zašto nije potrebno
Objasnio je da je pokušaj čitanja i razumijevanja milijuna razgovora iznimno složen. Ljudi govore na desetke jezika, s dijalektima, obiteljskim žargonom, izmišljenim kraticama, nadimcima, dvosmislenostima. Obrada svega toga zahtijeva ogromnu količinu memorije, procesora i struje. Ukratko: novac. Mnogo novca.
I ono najvažnije: ne isplati se. Jer sadržaj poruke, rekao je, nije ništa drugo nego dim. Magla koja zbunjuje. Apsolutna istina je u metapodacima.
Primjer koji objašnjava sve
Dao je primjer. Zamisli muškarca s partnericom. Znamo da ima partnericu jer to objavljuje na društvenim mrežama. Znamo da žive zajedno jer se geolokacije njihovih telefona poklapaju: spavaju na istom mjestu, večeraju na istom mjestu, kreću se zajedno vikendom. Sve te informacije telefoni neprekidno bilježe, bez da ih itko traži.
Sada zamisli da telefon ovog muškarca počinje razmjenjivati poruke s drugim, novim telefonom. Telefonom koji se ispostavlja da pripada ženi koja nije njegova partnerica. Ta žena pak ima svog partnera s kojim također živi — znamo to iz istih geolokacijskih podataka.
Poruke između njih dvoje prate obrazac. Događaju se u određeno vrijeme. Odgovori su gotovo trenutacni — vodi se aktivan, intenzivan razgovor. Gotovo uvijek se poklapa s trenucima kada nitko od njih dvoje nije blizu svog stvarnog partnera. Češće kad su sami, bez drugih telefona u blizini.
I povremeno, s učestalošću koja počinje biti prepoznatljiva — jedno poslijepodne radnim danom, jedna subota ujutro — oba telefona pojavljuju se na istoj geografskoj lokaciji. Udaljeno mjesto. Može biti skladište. Može biti ljetni stan. Može biti mali hotel na periferiji.
Jasno kao dan.
Je li ijedna poruka pročitana?
Ne. Ni jedna jedina riječ. Nije bilo potrebno ništa dešifrirati, ništa tumačiti niti obrađivati tekst. Samo metapodaci: tko razgovara s kim, kada, koliko često, gdje su im telefoni u tom trenutku. Podaci koji nisu šifrirani. Podaci koje server ima po definiciji, jer su mu potrebni za rad.
Čemu služe ti podaci? Za prikazivanje reklama. Reklama za obližnji hotel koji iznajmljuje sobe na sat. Paket vikend-bijega u spa za dvoje. Ponuda diskretnog restorana u tom području. Ne zato što je netko čitao tvoje poruke. Nego zato što su metapodaci ispričali tvoju priču bolje od tvojih vlastitih riječi.
Što to znači
Kada ti aplikacija kaže "tvoje poruke su šifrirane s kraja na kraj", možda govori istinu. Možda nitko ne čita tekst tvojih razgovora. Ali ako server zna s kime razgovaraš, u koje vrijeme, koliko često i gdje si dok to radiš, šifriranje sadržaja gotovo je nevažno. Metapodaci su već rekli sve što trebaju znati.
Jedini način zaštite metapodataka je da ih server nema. A jedini način da ih server nema je da poruke ne prolaze kroz njega. Da idu izravno s jednog uređaja na drugi. Bez posrednika. Bez zapisa. Bez ikoga u sredini tko bi mogao zabilježiti tko je razgovarao s kim i u koliko sati.
Jer prava privatnost nije da nitko ne čita što govoriš. Već da nitko ne zna da si to rekao.